Grafit koji je osvanuo na jednom novoizgrađenom sportskom objektu jučer mi je popravio dan. Ma šta dan, cijelu sedmicu. Izraz građanskog bunta lokalnih mangupa u gestu proklamacije visoko vrednovane građanske hrabrosti. I to nemale, iskazane u vremenu ludila i zla. Građanske hrabrosti po definiciji kakvu nalazimo u knjigama – one kojom se iskazuje čovječnost i čovjekoljubivost a u zalog daje i vlastiti život ako treba.
Znate već da ću da govorim o našem Sarajliji, Goranu Čengiću, čije ponosno ime, eto ova novoizgrađena sportska dvorana u Sarajevu nije imala čast da ponese. Na njenu štetu i štetu građana a na obraz onih koji su tako odlučili. Negdje mi je jučer proletilo, glasali su zastupnici kako kažu, po volji naroda. Javna rasprava je utvrdila da stanovnici ne žele ime Goranovo na toj dvorani. Pitam se, koliko je uopšte istine u tome, jer eto, neki stanovnici sprejom napisaše ono što žele.
Iskren da budem, kako nada umire zadnja, i moja je tinjala do samog kraja – da će ipak dvorana dobiti ime po građaninu Goranu – jer bi tolike predivne simbolike u tome bilo.
Goran, slavni sportista, rukometaš, imenom bi svojim na toj dvorani nadahnuo našu omladinu da izrastaju sportisti duhom.
Goran, hrabri građanin, jer se kao dijete mješovitog braka nije drugačije ni mogao izjasniti, imenom bi svojim nadahnuo našu omladinu da izrastaju hrabri u zaštiti ugroženog, nezaštićenog.
Goran, antifašista, imenom bi svojim nadahnuo mlade da njeguju prave vrijednosti za harmoničan suživot u ovoj šarenoj nam Bosni.
Dvorana Gorana Čengića, upravo na Grbavici gdje krvolok uze život njegov i njegovog sugrađanina, trajno bi podsjećala našu omladinu da se zlo vrijeme i zli ljudi nikada i nikome ne smiju ponoviti.
Kažem da mi je nada tinjala, jer nisam zaboravio da je prije godinu dana inicijativa da se spomenicima obilježe dva najveća primjera građanske hrabrosti, Goranova i Srđanova, odbijena. Doduše, u Sarajevu je jedna ulica ponijela ime Srđana Aleksića, ali Goranovo nije.
Neka unaokolo imamo škole i fakultete nazvane po zločincima ili fašistima, ali ni slučajno ne smijemo imati dvoranu nazvanu po plemenitom i hrabrom sportisti čija nas žrtva opominje koliko smo zastranili u sistemu vrijednosti koje njegujemo.
Ovih dana sam puno pročitao o Goranu, sve riječi hvale, ali krute, gotovo čisto biografske, zahlađene valjda dubokim poštovanjem što ga osjećaju onih koji su o njemu govorili i pisali.
A onda sam naišao na prepričanu priču njegove majke:
Goran je došao jedan dan kući i kaže: „Majko, ima li ikakav moj stari džemper? Došao je jedan drug u razred, primijetio sam da mu je jako loša garderoba.” Pa, dobro sine, da mu kupimo džemper ili da mu ti dadneš!”
Kaže on:”Ne dolazi u obzir. Ja ne želim njega da povrijedim, nego, ja ću malo da se obučem slično njemu!”
Volio bih da sam ga lično poznavao. Volio bih da svog sina mogu poslati na Grbavicu kod Gorana. Volio bih da nam vijećnici nisu uskratili trajno sjećanje na ovo čestito ime.
Grade moj, ne obezvrjeđuj svoje najbolje sinove, oni su ti obraz, srce i duh, po njima će da te pamte i o tebi da čuju.
