Primjer prvi. Čin samospaljivanja u Cazinu, čin je očajnika. Više od polovine građana ove države na dobrom su putu da budu Senad Begić. RVI i bivši logoraš polio se benzinom i zapalio usred bijela dana zbog nepravde. Na presudu u sudskom sporu zbog zemlje čeka punih 16 godina!?
Piše: Mr. Sci. Haris Fazlagić
Primjer drugi. Delegat u Domu naroda FBiH, izvjesni Karamatić lijepo pred TV kamerama kaže da ne plaća RTV pretplatu i još poziva građane da redovno uplaćuju doprinose kako bi on imao plaću!?
Građani u svojom komentarima na društevnim mrežama nakon Senadovog očajničkog čina i Karamatićevog izrugivanja svima nama, izražavaju ogorčenost. I sami sebe osuđuju za stanje u kojem se nalazimo, uz poruke “sami smo to birali”.
Da postoji pravna država u kojoj svaki građanin osjeća sigurnost, da postoji sudstvo koje nije korumpirano cazinski RVI zasigurno se ne bi spalio. Davno bi dobio presudu u sporu starom 16 godina. U tom slučaju ni razni karamatići ne bi smjeli onako drsko i bahato reći da ne ispunjavaju svoje građanske obaveze i dužnosti.
Zašto nam je ovakav haos u državi? Čemu sve ovo vodi? Ima li izlaza, rješenja?
Naravno da ima izlaza. Samo se treba trgnuti iz letargije u koju smo svi zapali. Sve manje ljudi izlazi na izbore, bilo da se radi o općim ili lokalnim, uz izgovor “moj glas neće ništa promijeniti”.
Podatak da 700.000 birača u ovoj zemlji ne izlazi na izbore i ne koristi svoje pravo da odabere prave ljude da dođu na vlast ja frapantan. Radi se o biračima koji nisu dio postojeće glasačke mašinerije, uhljebljene u javne kompanije ili državnu službu.
Između ostalog i zbog inertnesti tolikog broja ljudi dovedeni smo u ovakvu tešku situaciju.
Prije osam godina, kada je i najbogatije države pogodila svjetska ekonomska kriza, u Švedskoj je narod masovno izašao na izbore. Izlaznost je povećana sa čak 20 posto, i napravili su totalni preokret na političkoj sceni. Ili primjer Turske, gdje je su radikalne promjena uslijedile tek nakon što su Turci, njih više od 90 posto izašli na izbore.
Ova dva primjera govore kako se ni u BiH ništa neće promijeniti, ukoliko 700.000 birača ne shvati da je to njihovo pravo, da izlaskom na glasačka mjesta daju glas ljudima za koje vjeruju da mogu uraditi nešto kako bi svima krenulo nabolje.
Šansa da dođe do promjena je pred nama. Lokalni izbori u oktobru prilika su da se krene od temelja, da se prve radikalne promjene dogode u lokalnim zajednicama. Da bi se to dogodilo, brojne nevladine organizacije koje djeluju u BiH, mogu raditi na animiranju i ovih “pasivnih” 700.000 birača, ali i mladih koji će ove godine napuniti 18 godina i po prvi put ostvariti pravo da glasaju.
Mlade je potrebno educirati, pojasniti im šta njihov glas na izborima znači. Ne dozvoliti da postanu dio armije neglasača, koji pod izgovorom “nemam za koga glasati”, ne ostvare svoje pravo.
Uvijek se ima za koga glasati, samo je potrebno na dan izbora odvojiti pola sata i zaputiti se na biračko mjesto. Uvijek na listama možete naći imena ljudi koje lično poznajete i za koje znate da će raditi za promjene, za dobrobit svih nas.
Samo neizlazak na izbore je gora opcija od stanja koje imamo. Za ovih sedam mjeseci koliko je ostalo do lokalnih izbora nužno je animirati što više ljudi da izađu na izbore, kreirati javno mnijenje u kojem će shvatiti da masovni izlazak na glasačka mjesta može jedino donijeti promjene. U protivnom, agonija će se samo produžavati.
Pitanje je samo koliko će onda Senada odlučiti se na očajnički čin samospaljivanja zbog nepravde koju mu nanosi država.
