Prvostepenom presudom ratnom zločincu Ratku Mladiću i drugostepenom presudom šestorci završen je rad haškog tribunala i on se 31. decembra zatvara. Ako nije vrijeme za konačnu ocjenu njegovog rada, jer nastavak žalbenih postupaka slijedi pred njegovim pravnim nasljednikom MICT, a ono je bar vrijeme za inventuru.
Iako je uspostavljanje Haškog tribunala okruživalo ozračje skepticizma, sumnja u uspjeh, podizanje optužnica, hapšenja, suđenja presuda i kazni, sud je u okviru svog mandata pravdi privelo 161 lice. Uprkos opstrukcijama koje su cijelih 24 godine postojanja ovog suda radile Srbija, Hrvatska i manji BH entitet, potvrdilo se da je gospođa Albright onomad bila u pravu kad je kazala da Haški tribunal ne samo da će raditi nego će i odigrati ključnu ulogu u utvrđivanju odgovornosti.
Tako je i bilo, jer su u toku utvrđivanja pojedinačnih odgovornosti optuženika, što je bio primarni cilj Tribunala, utvrđene i dvije druge, istorijski gledano, možda i važnije stvari: karakter sukoba i uspostavljen pravni institut udruženog zločinačkog poduhvata.
Sud je u postupcima kojima je za pojedince utvrđivana teška povreda ženevskih konvencija prethodno morao utvrditi karakter sukoba, i u više njih nedvojbeno je utvrdio agresiju SRJ i Republike Hrvatske na BiH i SRJ na Republiku Hrvatsku, a sve u skladu sa programima stvaranja Velike Srbije i Velike Hrvatske.
Pravni institut udruženog zločinačkog poduhvata je važan, prema riječima glavnog haškog tužitelja, jer je zahvaljujući njemu utvrđeno je kako rat u BiH nije bio građanski rat nego međunarodni oružani sukob u kojem su i Beograd i Zagreb imali ulogu u zločinima.
Drugostepena presuda šestorci je potvrdila ulogu Republike Hrvatske i njenog državno-političkog vrha u zločinima u BiH, što za Srbiju, zbog kontroverzne uloge holandskog sudca Oriea, presudom Mladiću, nije tako eksplicitno utvrđeno. Sudac Orie se i u prvostepenoj presudi Mladiću u glavnom držao onog što je dosudio Stanišiću i Simatoviću, a tada je, podsjetimo, sramnom presudom oslobodio obojicu, ukinuo UZP i iz istog izuzeo Slobodana Miloševića.
Ovaj sramni postupak je poništen i pred pravnim nasljednikom Tribunala će se ponoviti, što može u konačnici dovesti i do eksplicitnog povezivanja vojnog i političkog rukovodstva SRJ sa zločinima u BiH. Tim više što su ostale sudije iz sudskog vijeća Mladiću, utvrdile da je u pet opština i BiH postojala genocidna namjera. Za tužiteljstvo MICT-a u žalbenom postupku protiv Ratka Mladića biti važno da definiše ulogu Slobodana Miloševića, a dokaza o tome ima na pretek, kako je to temeljito sistematizirala Florence Hartmman u pisanju za jedan BiH portal na više od milion stranica dokumentacije. Pragmatično što i liči na dragu nam Hartmman, tvrdi da nije istina da u slučaju Srbije nije dokazan UZP, samim tim što je tadašnji njen predsjednik Slobodan Milošević, optužen, što je međupresudom Milošević označen odgovornim po svim tačkama optužbe uključujući i UZP, i na kraju, što je utvrđeno da su plate i penzije pripadnika VRS dolazile iz Beograda, da je JNA kontinuirano podržavala VRS u opremi, municiji, vodstvu i povremeno učestvovala u oružanim operacijama tokom rata.
Dokaza je dovoljno, na MICT-u ostaje da u žalbenim postupcima Karadžiću i Mladiću ispoštuje ranije pravosnažne zaključke iz presuda Tribunala kao i činjenicu da je Slobodan Milošević bio optužen za zločine u tri države u okviru UZP-a.
