Čitajući analizu Koalicije Pod lupom, lecnuh se nad podatkom da je za osnivanje stranke u BiH potrebno, uz statut naravno, od 300 ili 500 KM i 50 ili 500 potpisa, o, zavisno u kojem ste entitetu.
Udarac apsurda izbi mi dah, jer se sjetih da sam skoro pisao – za osnivanje firme imamo 12 procedura, i svakako puno veći osnivački ulog. Čitajući dalje razumjeh da ono što je apsurdno meni, stotini ovdašnjih političkih partija nije – za puno manje para dođu do subjekta legalnog u prometu, a i do mogućnosti da učestvuju u, kako analitičari rekoše, podjeli bogatog plijena teškog oko 4.000 pozicija u vlasti odnosno 12 milijardi KM javnog novca godišnje.
Ove godine kažu, imamo još desetak novih stranaka. Za prošlogodišnje izbore ih je bilo 149 a registrovanih političkih subjekata bilo je ukupno 451 ili statistički – jedan na svakih 8.000 stanovnika.
Definitivni smo šampioni. Ne nalazim odgovor na pitanje, kako li se samo može skrojiti 149 različitih političkih programa? Uz iste društvene, ekonomske, političke probleme, kako namisliti 149 različitih odgovora i rješenja? Teško je to, pa je logično da su onda mahom nalik jedni na druge. Nije šija nego vrat.
I čemu onda sve to ako objektivne potrebe za toliko raznovrsnom ponudom nema? I nema glasačima, ima samo onima koji traže udio u pomenutom bogatom plijenu. Sretan sam ja što nama ne fali političkog pluralizma, dapače, duboko vjerujem da je zdrava konkurencija na polju političke ponude korektivni i autokorektivni faktor za svaku vlast. Nesretan sam što iz kretanja svih poslijeratnih godina, a posebno od 2010., prema izbornim statistikama, zaključujem da nam dobrano nedostaje demokratske zrelosti.
Na opštim izborima 2010. godine bila su 63 politička subjekta, a već na slijedećim 2014. godine njih čak 113, a na narednim je za očekivati još više.
Opšti je trend da unutarstranačka mimoilaženja redovito završavaju napuštanjem i formiranjem nekih novih stranaka, podjele članstva i podjele glasačkog tijela. To ne bi bilo odraz demokratke nezrelosti, da nije slučajeva naknadnog neuspjeha tih novih političkih projekata.
Demokratsku zrelost partije ili njenog članstva cijenim prvenstveno kao vlastitu sposobnost političkog subjekta da na statutarnim temeljima i unutarstrančkim tijelima radi na vlastitom poboljšanju, unaprijeđenju programa, preformulaciji ciljeva uvažavajući drugačije i novo jer opstaju samo oni koji se na vrijeme prilagođavaju promjenama u okolini.
A svaka prilagodba polazi iz samog sebe.
Samovoljnost pojedinaca, autokratija, djelovanje formalnih i neformalnih grupa mimo principa, načela, programa i politika odraz je demokratskog amaterizma i dovodi do derogiranja temeljnih vrijednosti svake organizacije. Prepoznajem da nedostaje ustrajnosti članova da zastupaju vlastita mišljenja ili stavove svojih baza, demokratskim sučeljavanjem argumenata i međusobnim uvažavanjem. Lakše je formirati novu stranku ili lakše je neistomišljenike natjerati da odu.
Svi bi nekako lakšim putem.
A onda narode, razgrni čaršafe na izborima, pa lijepo presavij nekoliko puta prije nego ih ubaciš u glasačku kutiju.
