Danas sam se, prisustvujući nastavku suđenja ratnom heroju Draganu Vikiću, našem Komandantu, obuzet gnusnim osjećajem o nepravednosti ove farse od procesa, sjetio izjave jednog mudrog čovjeka od neki dan i tek potpuno razumio njeno preneseno značenje.
Rekao mi je: „Sinko, prošlo je vrijeme lavova a došlo je vrijeme vukova.“
Lav će u svojoj hrabrosti pred protivnika izaći sam, jednako kad štiti sebe i drugoga. U svojoj će plemenitosti ubiti samo kad mora i ono što mora – za hranu i odbranu sebe i svog krda. Što ne pojede ostaviće drugima. Simboliziraju ga oštre kandže. Vuk napada podmuklo, u čoporu, u stanju je poklati desetine životinja da bi pojeo samo jednu. Simboliziraju ga krvavi zubi.
Dok nam je hrabri i plemeniti lav u sudnici i brani se od besmislenih, neosnovanih i podmetnutih optužbi, u isto vrijeme, uz najveće počasti naši prvaci dočekuju malog vučića. I bi mi jasno kao dan – stvarno je došlo vrijeme vukova.
Vučić, što ispisah velikim slovom iz temeljne pismenosti jer je na početku rečenice, došao je u Sarajevo u zvaničnu državničku posjetu. Ne znam zašto, kad ovoj državi prijatelj nije. Valjda da provjeri da li je dovoljnu štetu nanio i ima li prostora za još.
Ne drži me prizor vučića sa snajperom na nekom brdu iznad Sarajeva, ne drži me ni prizor kad izgovara – za jednog našeg stotinu njihovih. Ništa me to ne drži dok ovo pišem – drži me samo objektivna ocjena instituta IFIMES koja, baš zato što je obestrašćena i trezvena, ima potrebnu specifičnu težinu za puno uvažavanje.
Vučić je okarakterisan kao destabilizirajući faktor, ne samo u odnosu na BiH, nego na Balkan i Evropu, stoga institut drži da je značaj ove posjete neopravdano predimenzioniran. Licemjernom politikom zaustavlja BiH na putu ka NATO, podržava secesionizam prisutan u manjem entitetu, te tako podriva Državu koju, ko biva, danas prijateljski obilazi.
Donosi u posjetu hipoteku negiranja počinjenih zločina i zaštite najvećih osuđenih ratnih zločinaca. U unutrašnjem džepu nosi Deklaraciju o zaštiti Srba kao legitimaciju za namjeru miješanja u unutrašnje stvari BiH i država regiona, a u glavi ideju o velikoj Srbiji lucidniju nego Miloševićevu.
Zamislite kako bi bio dočekan Predsjednik BiH da je kojim slučajem devedesetih pucao snajperom po Beogradu? Da li bi uopšte bio i dočekan?
Prostrli smo crveni tepih pred Predsjedništvom i dočekali snajperistu koji zna brojati do sto, a njegova posjeta je proporcionalno nevažna i nebitna koliko je i licemjerna.
