Nisam imun ni na bezazlenu ljudsku patnju, a kamoli na strašno stradanje mijanmarskog muslimanskog naroda koje vjerovatno i dok ovo pišem poprima monstruozne razmjere.
Pročitah kako aktivisti za ljudska prava ova posljednja zvjerska dešavanja nazivaju „Srebrenicom Jugoistočne Azije“, pa me to posebno pogodi.
Mislio sam, civilizovani demokratski svijet ostavio je našu Srebrenicu u prošlom vijeku jer, čuo je srebreničke majke kako kažu: „Nikome se ne ponovilo!“ Nadao sam se da su lekciju od holokausta, koju nisu smjeli zaboraviti ni na Srebrenici, posramljenih obraza bar ponovili.
Ali Svijet šuti – čini mi se, prije štampanja izvještaja u UN-u ublažavaju izraze – nisu „sigurno“ nego su „vrlo vjerovatno“ u Mijanmaru počinjeni zločini protiv čovječnosti. Sramota jedne zemlje je da sve staje na izjavi čelnika UN-a za ljudska prava – „obzirom na decenije upornog i sistematskog narušavanja ljudskih prava… ovo se moglo predvidjeti i spriječiti“.
Zašto nije, Svijete?
Kakav apsurd, da se kulminacija progona ovog naroda u najnečovječnijem obliku dešava u eri, nazovi, demokratizacije Burme/Mijanmara!
Kakvoj nas to demokratizaciji možeš naučiti, Svijete, kad nam ovakav primjer daješ?
Koje nam demokratske vrijednosti to usađuješ ako dobitnicu Nobelove nagrade za mir – čija šutnja i nepoduzimanje ničeg da spriječi pokolje nema opravdanje – i dalje nazivaš ikonom demokratije?
Potresne slike djece na vješalima, živih zapaljenih, masovno pogubljenih već te obilaze, a ti, Svijete, još uvijek ne poduzimaš ništa. Za njih je kasno, ali za spas čovječanskog u tebi, Svijete, nije ako ne poduzmeš nešto i to ODMAH.
