Juče sam na Sudu BiH prisustvovao suđenju našem legendarnom komandantu Draganu Vikiću, i po ko zna koji put, pa i sad se pitam za šta?
Politika i ratne spletke, obavještajno sigurnosni, kontraobavještajni aparat i danas muti i pokušava skrenuti pažnju sa pravih izvršilaca i nalogodavaca. Tužno je na šta smo mi spali kao država , mi nemamo časti ni obraza, mi smo bezkičmenjaci kolektivno satjerani u mišiju rupu u strahu od tajkuna i ratnih profitera.
Ne bih ulazio u genezu suđenja samo ću reći kako suđenje odmiče i evidentno je sve više da pogrešan čovjek sjedi kao prvooptuženi, da su mediji skoro svi od reda odustali od informisanja javnosti. Nema više kamera , nema više mase novinara, jer ako su tu onda moraju i prenijeti detalje sa sudjenja, moraju reći šta su čuli i vidjeli, a to očito ne odgovara oligarhijama koje ih kontrolišu.
Neću reći u kojem pravcu je suđenje otišlo, toliko samo da je sud samo trebao raspustiti farsu i osloboditi u svakom slučaju prvooptuženog Dragana Vikića poslije svjedočenja tadašnjeg inspektora stanice javne bezbjednosti Novi Grad, koji je direktni svjedok događaja kada su zarobljeni razervisti JNA dovedeni u tu stanicu. To emotivno svjedočenje je nas prisutne natjeralo na suze.
Sud i tužilaštvo bi trebalo služiti za sticanje pravde i vjere u ovu državu i da porodice žrtava dobiju svoju satisfakciju, a da počinioci ovoga zločina budu kažnjeni kao i svakog drugog koji se desio u našoj zemlji tokom agresije.
