Nešto se od jutra mislim, dokle ćemo raznorazne ublehe prihvatati kao fakte, ne odvagujući zdravorazonski, šta nam se to zapravo plasira. Neka direkcija od neke evropske agencije za izbor svih nekakvih naj, dodijelila je jučer nekakve zvučne naj nagrade.
Oni koji su dobro upućeni, znaju da isti ti rade po „evropsko-agencijskim“ principima, što otprilike znači da ne možete doći ni u širi izbor za najnagradu ako niste prethodno platili masne pare za marketing u tamo nekoj „evropsko-agencijskoj“ publikaciji.
Helem, platiš pa ti daju nagradu.
Super fol, na listama dobitnika se i ne mogu naći „neuspješna lica“ – ako može da plati skupu reklamu – fule nema, firma je uspješna. Zato se među nagrađenima nije našao niko od zaslužnih za oporavak firmi kao što su Dita ili konjički Igman – firme koje iz dubioze eto, nekako stadoše na noge, što su po meni pravi menadžerski poduhvati.
Lako je iz dobrine najmenadžer postati.
Samo jedno ne mogu dokučiti, kako se kandidiraše, pa potom i dobiše nagrade ovi iz javnog sektora? Nešto se češkam po glavi ne bih li domislio, čijim su parama platili kandidaturu i koliko? Ljudi u portalskim komentarima na ovu vijest pišu političke satire, a oni nas i dalje satiru.
Sjetite se ljudi, narode, na slijedećim izborima, ove priče.
