Zabrinjava li ova situacija sa Agrokorom samo mene koji ću morati prošetati nešto duže od 100 metara do druge prodavnice ako se Konzum zatvori, i ovih 5.000 radnika koje Agrokor ovdje upošljava?
Izgleda.
Prestrašno je da Vlada FBiH, izjavama svojih prvih ljudi i stručnjaka, ublažava dimenzije i ozbiljnost ovog problema, kada opažamo da se u susjednim zemljama, gdje Agrokor itekako ima uticaja na privredne i novčane tokove, socijalnu situaciju i sigurnost, sve diglo na noge zbog ovog problema.
Posebni zakoni, planovi, angažman iskusnih stručnjaka, sve na nogama i u stanju visoke pripravnosti.
Naravno, reći će neki, Agrokor u Hrvatskoj ima 50.000 zaposlenih, deset puta više nego u BiH, to je tamo stvarno veliki problem.
E, pa problem je i ovdje. Pet hiljada zaposlenih hrani, prema prosjeku, oko 15.000 ljudi.
Lista dobavljača Agrokora u BiH, brojem ima 1.200, a ukupni dug ispod crte još ne znamo – jednom Premijer FBiH kaže da je 450 miliona KM, drugi put 318 miliona a treći ili ko zna koji put kaže, 130 miliona. I da je 10 miliona, puno je, jer naše firme čekaju i po 180 dana da naplate svoja potraživanja.
I BiH firme kojima Agrokor duguje, duguju za plate radnicima, duguju poreze državi, uplate za socijalna i zdravstvena osiguranja. Nije to tako jednostavno kako iz izjava premijera zvuči. Taj dug, u rasponu od 450 do 130 miliona je dug svako svakome i na sve strane, a tu dolazimo do zaista ozbiljnih posljedica. Nije ugroženo samo direktnih 5.000 radnih mjesta koliko ih ima u Konzumu, Ledu, Sarajevskom kiseljaku i Velpru – nego i masa radnih mjesta kod ovih 1.200 dobavljača čiji problem niko ne rješava. Čak su i novi Zakon o finansijskom poslovanju, u koji su dobavljači polagali nade, veliki trgovački centri, ucjenama dobavljačima uspjeli primijeniti u korist sebi. Zakon kaže, platiti se mora u roku od 60 dana. Ugovoriti se može i duži rok plaćanja, ali to mora biti pokriveno bankarskim garancijama. Trgovački lanci onda traže smanjenje cijena od dobavljača da pokriju troškove tih garancija. I opet po dobavljačima.
Zadovoljni su u Vladi, stičem dojam, time što Agrokor članice u BiH nisu dužne bankama u BiH i državi. Hajde dobro, i ja sam, ali imaju li ovi dobavljači o kojima pričamo obaveze prema bankama? Vjerovatno imaju.
Vlada planira da „posmatra kako će se kriza odvijati“ obzirom da za sada situacija nije alarmantna.
Alarmantnija ne može biti, jer su kćerke-firme bile garanti za kredite Agrokora u Hrvatskoj.
No sve ovo, posmatrao bih možda kao, eto, jedan privredni ili ekonomski problem, koji struka, ako se udari u glavu na vrijeme, može i hoće riješiti. Ali se onda sjetim kako ćemo, čini mi se kusati davno i ne tako slučajno zakuhanu čorbu. Prisjetim se mlakih reakcija na velike akvizicije trgovačkih firmi koje je Agrokor provodio od 2011. godine u BiH, poput Drvoprometa i Merktora, prisjetim se kako je
Konkurencijsko vijeće reklo da ta velika spajanja ne ugrožavaju konkurentnost u BiH. Zaključim onda da ovaj robovski odnos koji dobavljači imaju kod konglomeratskih trgovačkih lanaca ne treba biti iznenađujući. Shvatim da ne treba biti iznenađujuće ako se kriza Agrokora u Hrvatskoj izlije ovdje u BiH.
Ostalo mi je samo nejasno, ko, za koga i protiv koga je to sve onomad dopustio?
AGROKOR JE I NAŠA BRIGA
