Bilo je za očekivati da će presuda ratnom zločincu Ratku Mladiću izazvati ogormnu pažnju, strašne reakcije i polemike raznih vrsta. Ovih dana sam svašta pročitao – od moralno i misaono zdravih stajališta do šizofrenih, potpuno irelevantnih komentara. Hit dana mi je bio razvagivanje ovdašnjeg visokorangiranog političara koliko je koji nacionalni korpus u BiH dobio „presuđenih godina“ . Pred oči mi je samo izašla vaga sa stočne pijace koju sam nekad negdje vidio.
Za ove koji vole brojati i vagati, evo – srebreničke žrtve od 12. jula 1995. čekale su 22 godine, ili tačnije 8.169 dana, ili ti, 490.140 minuta, ili ti blizu 30 miliona sekundi, da najodgovorniji naredbodavac za masovno ubistvo više od osam hiljada ljudi bude osuđen za Genocid. Pravda je spora ali dostižna. Ima li u njoj satisfakcije za žrtve – djelimične da.
Najveća korist od zadovoljene pravde, za sve interesne strane zapravo bi trebala biti u temelju što ga ona daje za svakovrsno ozdravljenje društva i odmicanje od negativnog naslijeđa iz prošlosti. Za one koji vjeruju da bez pravde nema mira, upravo je trebala nastupiti nova epoha.
I tu sam zapravo jučer bio poražen. Očekujući bar nagovještaje promjene kursa, bio sam duboko razočaran što sam kroz prve izjave nekih bivših i sadašnjih političkih vođa i dužnosnika manjeg entiteta i susjedne nam Srbije prepoznao daljnje veličanje herojstva u monstruoznom činu kojeg je osuđeni general počinio.
Zamislite da su nakon II svjetskog rata u Njemačkoj vodeći političari glorificirali svoje osuđene ratne zločince – jednog Alberta Keselringa, Hota ili Paulusa, Himmlera ili Hossa? Branili ih od odluka pravosuđa, pružali im podršku, iskazivali spremnost da finansiraju njihovu daljnju pravnu borbu? Ili zamislite da je Willy Brandt u svojim govorima veličao Hitlera, izjavljivao kako nema pomirenja sa susjednim državama i narodima dokle god se sudi nacističkim vođama? Zamislite da je on uzvikivao kako se sudilo samo Njemcima i to procentualno najviše a drugim narodima ništa?
I po ovom pitanju je Zapad u slučaju BiH podbacio u svojoj katalizirajućoj ulozi – zašto nisu proveli denacifikaciju kako su to uradili u Njemačkoj?
Ponoviću vam, denacifikacija je sistem mjera za suzbijanje fašističke ideologije i odstranjivanje iz javnog i društvenog života onih elemenata koji su doveli do uspostave fašizma i nacizma, te stvaranje uslova za razvoj demokratije.
Ovaj proces je trebao obuhvatiti sisteme i politike ne samo unutar BiH nego i u susjednoj zemlji koja je čak i izvršila agresiju, presuđena da je prekršila obavezu spriječavanja genocida i prekršila obavezu kažnjavanja zločina genocida. A ne da danas gledamo kako se revnosno i vrlo posvećeno, red po red, provodi drugi tom memoranduma SANU. Na sceni imamo policiju zločinačkog sistema koja se zove isto zadnjih četvrt vijeka ,mada je presuđena kao izvršilac i saučesnik Genocida.
Žalosno je što nakon dvadeset i dvije godine, dijete koje je preživjelo srebrenički Genocid nakon dočekane presude ratnom zločincu Ratku Mladiću, ujmesto da odahne, izjavi kako se boji ideologije koja ga smatra herojem. Toliko je vremena prošlo, a očito ni maknuli nismo od opće šizofrenije devedesetih godina.
BEZ DENACIFIKACIJE NIŠTA
