Nekako me ovih dana tuga hvata i misli mi lete u ratne godine, valjda zbog ove pompe koja se diže oko naše tužbe za agresiju i Genocid pred Međunarodnim sudom u Hagu.
Vidim kako se vrši konstantni pritisak sa svih strana da do revidiranja tužbe ne dođe. Ništa mi nije bilo čudno do danas, ni ko je sve protiv revidiranja tužbe, dok se nije oglasio gospodin iz OSCE, kao pravni ekspert i to iz međunarodnog prava, i vidi vraže sve čovjek zna. Veli nam da ni dokaza novih nema. Gorak ukus stvaraju ovi ” naši” koji se na sve ovo prave ludi i pokušavaju nekim političkim umotanim izjavama podržati to i tek reći nešto. Gorak ukus stvara saznanje da agent i pravnik koji nas je godinama zastupao nema više mandat da to radi, pa se postavlja pitanje jesmo li opet prodani? Je li sve farsa? Zašto sve minutu do dvanaest, kada je ovo nešto od historijskog značaja za našu zemlju?
Ne možemo graditi budućnost na lažima, na nepriznavanju istine, na poricanju zločina, na onemogućavanju jedni drugih da koristeći legitimne pravne mehanizme i sredstva, tražimo pravdu pred nadležnim domaćim i međunarodnim sudovima. Budućnost moramo graditi na zdravim i čvrstim temeljima, a to su istina i pravda. Evropa i zapad, nakon Drugog svjetskog rata znaju odlično da se pomirenje nije dogodilo zaboravom ili relativizacijom zločina. Sjećanje je najbolje upozorenje da se budući zločini spriječe.
Revidiranje tužbe, pravedna presuda je jedini put ka istinskom pomirenju, ako toga ne bude onda se i smisao slobodne i ujedinjene Evrope gubi u svakom smislu riječi.
BEZ REVIDIRANJA TUŽBE I PRAVEDNE PRESUDE, NEMA NI ISTINSKOG POMIRENJA
