Još jedna tužna srebrenička godišnjica je iza nas, dvadesetdruga. Još uvijek pod utiskom potresnih prizora sa jučerašnje dženaze u Potočarima, trudim se oblikovati svoje misli i iskazati zapanjenost glupim postupcima kojima se pokušava negirati nepobitno i odložiti neumitno.
Koliko neko mora biti emocionalno površan, da ne budem grub i kažem – emocionalno unakažen, da okrene glavu i kaže da se u Srebrenici nije desio genocid? Stotine gradova u svijetu obilježava na različite načine ovaj crni dan, iskazuju poštovanje žrtvama ne bježeći u nekim slučajevima i od pomena vlastite odgovornosti za neučinjeno – za nespriječeno.
Koliko intelektualno plitak, da ne kažem – intelektualno osakaćen moraš biti, da ne priznaš srebrenički genocid, nego ustrajno ponavljajući negaciju nadaš se da će nakon stotog puta postati afirmacija?
Da povod nije tako tragičan, bio bih oduševljen spontano rastućom simbolikom koju iz godine u godinu uočavam u novim pojavnim oblicima, a koja dalje, više i glasnije priča priču o Srebrenici. Osim zvanične komemoracije i dženaze ekshumiranima u Potočarima, svi drugi simbolični načini obilježavanja genocida, rezultat su spontanog izražavanja suosjećanja nad tragedijom srebreničkog naroda, iznikao iz ljudske potrebe da ukaže na razmjere zločina, izopačenost motiva iz kojih je nastao i neophodnost da se trajno napuste ideje koje su motive izrodile.
Od vezenog cvijeta na ovamo – svake godine, sve je više različitih načina na koji ljudi simbolizuju stradanje i ne dozvoljavaju mu zaborav. Već šesti put bajkeri voze motomaraton Srebrenica – iz svih zemalja Evrope, ovaj put i iz Turske. Marš mira kojim Bosanci i Hercegovci i drugi prolaze put stradanja, iz godine u godinu sve je brojniji. Dijaspora širom Evrope klanja dženaze i na svoj način obilježava ovaj tragični dan – u Beču gdje se obilježavanje srebreničkog genocida ove godine održalo po prvi put, prisutnima je uručena po jedna koverta sa fotogrfijom i datumom rođenja jednog od stradalih. Vrhunac je obilježavanje u Čikagu gdje je 8.372 fildžana nepopijene kahve simboliziralo stravičnu razmjeru počinjenog genocida.
Uništiće ova spontana rastuća simbolika to bezumlje negiranja, prije ili kasnije. Nadjačaće, kao što je nadjačana promocija još jedne negirajuće knjige kojom se ustarajava u laži da je genocid u Srebrenici podvala srpskom narodu. Zakopaće Srebrenica sve laži svojom istinom, kad-tad, jer se ljudsko u ljudima Srebrenice sjeća
